LEKTIRA za sve

četvrtak, 03.03.2005.

VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

1. BILJEŠKA O PISCU

Pisac hrvatskoga realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom "Pavao Šegota" (1888) u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim žvotom. Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.

2. LICA

Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipančić, Alfred, Getruda

3.VRIJEME RADNJE

XIX. st., doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata

4.MJESTO RADNJE

Senj, koji je u to vrijeme bio zatvoren i izoliran od svijeta.

5.TEMA

Propast jedne havatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povijesno - politički trenutak Senja.

6.KRATKI SADRŽAJ

Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić je postao natporučnik, ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od Ante, a kad su se vjenčali, bilo joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom nakon čega se društvo razišlo. Winter je napustio Senj. Jednom prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise. Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoč tome što je vidjela vlastitim očima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario. Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju nije htio niti malo novca odvojiti da bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala, učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački. Juraj nikako nije mogao završiti studij.Četiri su se godine školovanja oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipančić je prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu se osvetiti zbog načina kojim postupa prema njoj. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu posao koji ga jako privlači, pokušavajuci ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500 forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio od upale pluća. Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. godine s prijateljom Alfredom. S vremeno,m Lucija se jako zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i Alfred su otisli i nisu se više javljali. Luciji su jos uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odlučuje na prevaru i zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne prepoznaju.


7.LIKOVI

Ante Stipančić

Htio je pod bilo koju cijenu plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti izvan kuće glavni, kao što je bio u kući. Želio je biti najutjecajniji u različitim stvrima, ali nije mogao jer to jednostavno tako ne ide u životu, a nije išlo zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama, pošto vlastitog nije imao. Otac i majka bili su mu krčmar i krčmarica i za njihov stalež, u ono doba, vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio odgojem svoje osobine koje su mu ostale kao neotklonjiva volja na svakom dijelu života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i majka zaista bili i gledati u davninu da potraži plemičko podrijetlo, koje nije mogao naći jer ga nije niti bilo. Ali držao se svejedno plemićem. Znao je od svačega po nešto, a od svega ništa. Zato je ipak tvrdio da je učen čovjek. Kod kuće je bio strah i trepet u obitelji, a “mali” su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Ipak nije ispijevao zbog svoje nesigurnosti u svakom koraku. Svojim položajem je bio nezadovoljan. Sin mu je bio svjetlo života, u njega je vidio umjesto cijele obitelji. Kćer i ženu je ignorirao. Jurju je davao beskonačno mnogo novaca, ne bi li samo završio studij, dok za Luciju “nije imao” dovoljno novaca. Želio je da Juraj naslijedi njegovo mjesto i samo se prema njemu ponašao kao da je čovjek. Život mu je završio na ruševinama. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i kćeri koje su se jedine brinule o njemu.

"Otac Stipančić se ponaša kao da je njegov sin najpametnije dijete na svijetu te ga tjera da uči, a ne pita ga za njegovo mišljenje. Prestrog je i pretjeruje hvalisanjem što će dovesti do raspada obitelji."



Valpurga Stipančić

U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, iako se to katkad i protivilo njenom mišljenju. Čak i kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i loše osobine, nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Kad su se rodili Juraj i Lucija pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić gotovo da joj i nije dao pristup njenom sinu jer je vjerovao da bi ga razmazila. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića, ispunjavala je želje Luciji, jer je bila takva osoba koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon Stipančićeve smrti, mnogo je patila. Morala se zbog siromaštva preseliti u malenu kućicu s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom i kad je svoje ime promijenio u mađarsko, još je uvijek nastavila davati mu svoju ljubav koju je imala u beskonačnom izvoru svoje duše. Martin je bio zaljubljen u Luciju. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alfreda, otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo, ali da se potpiše kao Alfred. Sve je željela dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.

" Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipančić i Lucija živjeli na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava izustila ni riječ…"


Lucija Stipančić

Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak je imala hrabrosti suprostaviti se ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno ponašati. Upravo zbog te izoliranosti od svijeta je pala u ruke nevinosti i istinitosti Alfredovih namjera te ga je voljela samo istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alfreda i žalila je za svojom mladosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti. Zavoljela je Martina Tintora koji je bio s njom u posljenjem titraju njenog života, ali sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Sada ljubav nije bila dovoljna da je održi živom.

"...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom..."


"Da, majčice vi biste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose."

Juraj Stipančić

Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen, dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u mađarsko i više se nije javljao.

"Stari Stipančić vrlo je tužno završio svoj život te je umro u jadu, bijedi i bolesti. Sina to nije baš pogodilo već mu je u interesu samo novac zbog kojeg je i došao k preostaloj obitelji u Senj."



8.O DJELU

Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena s obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je djelio sva iskustva. Juraj mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka, ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada” jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok je Juraj uživao, umjesto da se primio knjige kada mu je bila pružena prilika da bude netko, a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bio anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za sve njih, čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin i njegove potrebe za novac bi bile opravdane. Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane, Valpurga je u sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od silnog davanja, a da nema nikoga da joj uzvrati Valpurga prva napustiti obitelj, ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija, iako tlačena kao i njena majka, imala je osobu koja ju je voljela samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao nego je otišao i nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije imala ograničenja kada bi došle u pitanje želja njene djece, dala je sav novac koji je uspjela dobiti prodavši sve što je mogla Jurju, nakon čeka je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u kojeg se Lucija zaljubila.Kada je Ante umro, sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean vječnog mira, a Juraj otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja je od jada i sama se pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti.

- 19:40 - Komentiraj! (64) - Printaj! - Permalinkiraj!

četvrtak, 13.01.2005.

EMILE ZOLA: THERESE RAQUIN

1. BILJEŠKA O PISCU

Podaci iz prethodnog posta se nisu znatnije promijenili :-)

2. KRATKI SADRŽAJ

Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Camillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac često bio bolestan, ona je njega, a i zdravu Theresu, šopala tabletama i lijekovima. Odgojila ih je da budu povučeni, tihi i hladnokrvni. U Theresi je često tinjao plamen vruće alžirske, majčine krvi, ali se, u strahu da ne povrijedi tetu, skrivala u tišini.
Kad su njih dvoje odrasli, ubrzo su se vjenčali i preselili zajedno s ospođom Raquin u Pariz. Tamo su otvorili mali dućan sitnom robom, Camille se zaposlio u kancelariji na željezničkom kolodvoru i njihov život je bio vrlo jednoličan. Samo četvrtkom se kod njih okupljalo društvance, komesar Michauda, sin njegov Oliver i žena, stari Givet koji je radio s Camilleom. Kod svih okupljanja Therese nije pokazivala odviše zanimanja. No, jednom je Camille doeo kući svog starog prijatelja Laurenta koji je bio vrlo lijep i naočit čovjek. Između njega i Therese odmah se pojavila privlačnost, te oni, ne mogavši se oduprijeti svojim nagonima, postaju ljubavnici. Budući da im je Camille smetao da budu vječno sretni, odu njih troje jedne nedjelje na izlet u Saint-Quen. Kada su se pošli voziti čamcem po Seini, Laurent reče Theresi da će se riješiti Camillea i da treba njezinu pomoć. Kada su došli na dio rijeke gdje ih nitko nije vidio, Lauret stade stiskati i gušiti Camillea koji je prije nego što je pao u vodu odgrizao Laurentu komad mesa s vrata. Zatim Lauret i Therese uspješno odglume nesretne utopljenike.
Kada je stara gđa Raquin doznala o nesreći svog sina, tri dana nije izlazila iz postelje i samo je plakala. I Therese je bila u šoku, ali se brzo oporavila. Dvije godine su brzo prošle te se Therese i Laurent vjenčavaju u nadi da neće vidjeti Camilleovu sablast ako budu zajedno.
No, situacija postade još gora, noću nisu mogli spavati jedno pored drugoga jer su osjećali hladan leš među njima. Samo im je u društvu gđe Raquin bilo dobro i sigurno, a starica sretna što se brinu o njoj, prepiše Theresi svoju ostavštinu. Stanje je postajalo sve gore. Gđa Raquin ostade potpuno oduzeta, a mladenci su se teško svađali, tukli i optuživali jedno drugo za Camilleovu smrt. Stara gđa Raquin shvaća pravu istinu o smrti njezinog sina. Nije ga mogla osvetiti, ali je gledala i uživala u propasti njegovih ubojica. Theresa je u svojoj tetki gledala ispovjednika i molila ju je za oprost, misleći da će tako odagnati misao o krivnji za Camilleovu smrt, a jadna starica ju je očima osuđivala jer nijednim dijelom tijela nije mogla pokazati svoju ogorčenost i tugu. Naposljetku, kad nisu mogli više izdržati, Therese i Laurent odluče ubiti jedno drugo, ali, pogledavši se, shvate svoje namjere, te oboje popiju otrov i sruše se na pod jedan preko drugoga. Tako su mrtvi ubojice ležali jedan cijeli dan, a gđa Raquin je uživala u osveti za sinovu smrt.

3. LIKOVI

THERESE RAQUIN

Od samog djetinjstava živjela je povučeno i nije iskazivala svoje prave osjećaje. Na neki način teta, gđa Raquin joj je ubila duh tjerajući je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratića, Camillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navečer nije ulazila u lijevu, već desnu sobu.
Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala. Jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta, u njoj je počela tinjati sve jača i jača vatra za strašću i ljubavi.
Postavši Laurentova ljubavnica, ostvarila je svoje snove, njihova milovanja ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala ovisna za tim sastancima.
Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to učinio umjesto nje,ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoć.
No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da će u novom braku pronaći sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Noćima nije spavala jer je osjećala Camilleov hladni leš pored sebe. Toliko se bila promijenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna, toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. Utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuče po trbuhu i brzo je podbacila. Često je imala napadaje histerije i plača, a jedini je izlaz vidjela u smrti.

LAURENT

Bio je običan sin seljaka, lijenčina i neradnik. Vrlo naočit i lijep, često je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Theresa lijepa, već ju je smatrao privlačnom prilikom da neko vrijeme živi na tuđi račun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim prelijepim tijelom . On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je očajan što ne može imati Theresu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Čekao je dvije godine da konačno ima Theresu za sebe, ali postao je pravi plašljivac.
Camilleov prikaz iz mrtvačnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živčani bolesnik da je ubio i mačka jer se bojao da će on progovoriti o Camilleovoj smrti.

“ Pošto se umorio u svađi i tuči s Therese, udarao je, kao što to djeca rade, nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog mačka Francoisa, ovaj čim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemoćne starice. Laurent ga još nije ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Mačak ga je promatrao, kao vrag, svojim krupnim očima. ”


“. . . jedne večeri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlučio svršiti s njom. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio mačka za vrat. Gospođa Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Mačak se počeo braniti, pokušavajući se okrenuti i ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud. . . . . ” .

- 13:38 - Komentiraj! (8) - Printaj! - Permalinkiraj!

srijeda, 12.01.2005.

Antonie de Saint Exupéry: Mali Princ

1. BILJEŠKA O PISCU

Antonie de Saint Exupéry (1910. - 1944.) francuski pisac, napisao je neveliko, ali značajno djelo - Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antonie de Saint Exupéry je bio vojni pilot i sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u kojem je i poginuo.

2. TEMA

Put malog dječaka kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu.


3. OSNOVNA MISAO

Čovjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i očima nevidljivo.


4. KRATKI SADRŽAJ

Pisac počinje priču svojim iskustvom iz djetinjstva. Kada je imao šest godina, svoje crteže pokazivao je odraslima, ali ih nitko nije shvaćao. To mu se nije svidjelo, te se okanio i postao pilot. Jednom, usred leta, pokvario mu se avion u pustinji Sahari. Susret sa zlatokosim dječakom, nakon neprospavane noći, činilo mu se kao da se ponovno vraća u djetinjstvo. Dječačić je želio da mu nacrta ovcu. U žurbi da popravio avion nacrtao je ovcu u kutiji. Dječačić je bio oduševljen. Tako se pilot upoznao s Malim princem. Saznao je da je Mali princ s drugog planeta, B612, tek nešto većeg od njega samog. Trećeg dana čuo je priču o baobabima, a četvrtog dana pilot je doznao da Mali princ voli zalaske sunca. Petog dana je otkrio tajnu života Malog princa, saznao je da na njegovom planetu postoji jedna ruža koju on voli i koja je jedinstvena na svijetu. Mali princ odlučio je posjetit i druge planete te pronaći neko zanimanje. Na prvom asteroidu živio je neki kralj koji je Malog princa smatrao svojim poslanikom, a na drugom planetu neki uobraženko koji ga je odmah proglasio svojim obožavateljem. Na idućem planetu upoznao je pijanca koji je stalno pio da zaboravi da se stidi, a stidio se što pije. Mali princ brzo pobježe. Potom upozna jednog poslovnog čovjeka, a zatim noćobdiju koji je stalno palio i gasio svijetiljku. Na šestom planetu živio je geograf. Mali princ ga upita kamo da dalje putuje, a geograf mu predloži Zemlju. Prvo biće sa kojom se susreo na Zemlji bila je zmija. Nakon duga hodanja došao je do vrta punog ruža. Jako se razočarao jer je mislio da ima jedinstveni cvijet, no sada je vidio da je to obična ruža. Tada se pojavi lisica koja postane njegova prijateljica i uvjeri ga da je njegova ruža jedinstvena. Nakon toga, Mali princ je susreo skretničara, a potom trgovca pilulama za gašenje žeđi. Osmog dana u pustinji, pilotu i Malom princu, nestalo je vode te zajedno pođoše potražiti bunar. Kada su se napili, pilot shvati da se Mali princ namjerava vratiti odakle je došao. Sutradan navečer je otišao, jer se osjećao odgovornim za svoju ružu.

5. LIKOVI

Kralj

Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom, ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa, čim je došao Mali princ, uzviknuo je: “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr.nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovjedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom.

Poslovni čovjek

Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad je mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Lisica


Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrat,i ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:

”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.


Mali princ

je dječak iz svemira. Prvi put dolazi na planetu Zemlju, želeći nešto novo naučiti i nešto novo otkriti. Iz njegova svijeta otjerala ga je zahtjevnost jedne ruže.
Za fizičku karakteristiku, pisac ga je, umjesto opisivanja, nacrtao. Na slici vidimo zlatokosog dječačića u prinčevoj odori s mačem u ruci. U opisu Malog princa važan je njegov unutarnji opis, njegova psihička karakterizacija. Ponajviše se ističe njegova iskrenost. Putujući asteroidima, Mali princ upoznaje različite vrste ljudi, promatra ih znatiželjno i začuđeno. On ne razumije smisao njihovih postojanja, ili su prezaposleni ili prezaokupljeni sobom.
Izvana malen, nježan i krhak, Mali princ je zapravo jači od većine velikih i odraslih ljudi, a upravo takvom osobom ga čini ljubav. Mali princ je primjer svakog djeteta po ponašanju. Iskren je, otvoren, znatiželjan i rado uči. Kao princ, odnosno mali plemić, pristojan je, a na kraju dostojanstveno, ponosno i vjerno prihvaća smrt koja će ga vratiti njegovoj ljubavi-ruži, no i svome prijatelju sa Zemlje i nama koji smo čitali ovo djelo ostavlja divnu uspomenu:

"Kada budeš gledao nebo noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati."



- 23:08 - Komentiraj! (7) - Printaj! - Permalinkiraj!

RICHARD BACH: GALEB JONATHAN LIVINGSTON

1. BILJEŠKA O PISCU:

Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo "Galeb Jonathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".

2. TEMA

Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti.

3. MJESTO RADNJE

Nebo i zemlja

4. VRIJEME RADNJE

Suvremena radnja

5.OSNOVNA MISAO

Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.

6. LIKOVI

Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang

7.KRATKI SADRŽAJ

Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora, galeba Sullivana. Jedne večeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu, ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je.
Jonathan je sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i s njima i s Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .
Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobijediti jer znanje nema granica.

8. LIKOVI

Galeb Jonathan Livinston

Jonathan prije svega ima snažan duh i smisao za istraživanje, nagon za avanturama, nepresušnu želju za znanjem, plemenitost, hrabrost i ustrajnost. Te osobine imaju samo rijetki pojedinci.Takav pojedinac ne zna za zemaljske granice, jer sve što je na Zemlji na neki način je ograničeno. Ono što bi trebala takva osoba jest ohrabrivati i poticati ostale u svojoj okolini na put kojim treba ići, jer je to težnja k savršenstvu. Snaga misli i duha, kad nečem stvarno težiš može nadvladati mnoge prepreke.

"Pa, to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ograničenja. - Osjeti svu silinu sreće."




9. PRENESENO ZNAČENJE

Ova knjiga je zapravo pisana u prenesenom značenju, puna je simbolike koja bi se trebala odnositi na sve nas. Mi predstavljamo Jonathana, mi trebamo prijeći sve prepreke i zakone da postanemo slobodni i savršeniji. Trebamo i drugima pomagati, onima kojima je potrebna pomoć i ne treba svakome pronalaziti zamjerke. Uloga Jonathana je da shvatimo našu stvarnu prirodu i iskoristimo je potpuno.


"Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo."


"Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas : biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati."


"Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo."


"Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta."


"Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi.To je ljubav o kojoj sam ti govorio."

- 15:05 - Komentiraj! (8) - Printaj! - Permalinkiraj!

petak, 07.01.2005.

JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU

1.BILJEŠKA O PISCU

Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919.godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela "Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".

2. TEMA

Život Holdena Caufielda.

3.MJESTO RADNJE

Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kuće), no Holden zapravo sve to govori u bolnici.

4. VRIJEME RADNJE

Predbožićno vrijeme, otprilike tjedan dana.

5. O DJELU

Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima.
Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije, što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.
Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.
Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.
Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.
Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu.

U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti...
Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.
Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća radnja.

Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nije autobiografija u pravom smisli riječi:

"Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično."


Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:

"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim."
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici:
"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."


Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:
"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve - ne kažem ništa - ali zaista su preko svake mjere osjetljivi."
Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna."

Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa.

"Bio je dvije godine mlađi od mene, ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbolji, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."


Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.

Holden se stalno uspoređuje s Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan.

"Trebali biste je vidjeti. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću reći, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup."


Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje je kroz cijeli roman.

Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo.

"Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rječnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm, a u kosi imam dosta sijedih vlasi."


U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom:

"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima."


Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je stao.
Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.

U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano s pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.

Radnja ovog romana ne teče kronološki, nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.
Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."

Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom."

Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.
Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.

"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor jedino na jedno tipično dječje pitanje - KAMO ODLAZE PATKE KAD SE ZALEDI JEZERO U CENTRAL PARKU?




- 22:20 - Komentiraj! (10) - Printaj! - Permalinkiraj!

IVAN MAŽURANIĆ: SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

1. BILJEŠKA O PISCU

Ivan Mažuranić se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je Hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g. Ivan Mažuranić je napisao spjev "Nenadović Rado", ljubavnu pjesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pjesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV. pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

2. VRIJEME I MJESTO RADNJE

Hercegovina, XVI. stoljeće.

3. TEMA

Tiranija Smail-age Čengića

4. LIKOVI

Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk

5. KRATKI SADRŽAJ

AGOVANJE

Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić. imao je puno robova, Crnogoraca. Budući da je bio krvoločan, ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio ubiti skupinu mladića. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To je učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tijela ubijenih, Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

NOĆNIK

Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.

ČETA

U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.

HARAČ

U međuvremenu, zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut, odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala Turke. Zatečeni Turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

KOB

Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.

6. ZAKLJUČAK

Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošću žrtvuju živote za spas svoje domovine. U pjesmi je naglašen i religiozni moment, koji je bio značajan moment u borbi naroda protiv Turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer tko je odbacio svoju vjeru, priznavao je tursku vlast.


- 00:17 - Komentiraj! (7) - Printaj! - Permalinkiraj!

ponedjeljak, 03.01.2005.

AUGUST ŠENOA: BRANKA

1. BILJEŠKA O PISCU

August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine u građanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.

2. LIKOVI

Branka, Hermina,grof Belizar, Marić, župnik Šilić, Šilićka i dr.

3. MJESTO RADNJE

Zagreb i selo Jalševo


4. VRIJEME RADNJE

XIX. stoljeće, ilirizam

4. OSNOVNA MISAO

Pravda i ljubav uvijek pobijede!


5. KRATKI SADRŽAJ

Branka živi s bakom u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Majka joj je rano umrla, a otac je poginuo u Američkom građanskom ratu. Lijepa i pametna, skromna, poštena i istinoljubiva djevojka, završila je učiteljsku školu. Najbolja joj je prijateljica Hermina, koja potječe iz imućne činovničke obitelji. Dok ona razmišlja samo o dečkima i udaji, Branka u prvi plan stavlja ideje ilirizma i nastoji raditi na prosvjećivanju svog naroda. Siromašna i bez utjecajnih veza, nikako ne uspijeva dobiti posao u Zagrebu, pa ni u okolici. Najveće probleme stvara joj Marić, nekadašnji kolega iz razreda, a danas prevrtljivi smutljivac uvijek odan onima koji su na vlasti. Zahvaljujući Hermininom ocu, a ponešto i vlastitoj upornosti, uspijeva dobiti posao u zabačenom Jalševu. Dolaskom u Jalševo nastaju novi problemi, a najveće probleme stvara joj učitelj Šilić sa svojom ženom i bilježnik Šandor Mišoci. Oni nastoje mještane držati u neznanju kako bi iz njih mogli izvlačiti što veću korist i Branka se sa svojim idejama ne uklapa u njihove planove. No, na sreću, nije osamljena. Na njenoj su strani općinski načelnik i seoski župnik. Nekako u to vrijeme u Jalševo dolazi iz Beča grof Belizar. Tu nastoji obnoviti uništeno imanje i u nekoliko navrata susreće Branku koja se konačno uspjela pristojno smjestiti i dovesti k sebi baku iz Zagreba. No, nažalost, Šilićevim podmetanjima nema kraja, a u svojim nastojanjima da uništi Branku služi se velikim podvalama i podlostima. Branka se ne predaje i na kraju školske godine njeni su đaci polučili puno bolje rezultate od Šilićevih. Dobiva veliko priznanje i ponudu da se vrati u Zagreb. Iako je ponuda bila primamljiva, omiljena seoska učiteljica odluči ostati sa svojim đacima u Jalševu. Na kraju, udaje se za grofa Belizara i njenoj sreći nije bilo kraja.

6. LIKOVI

Branka Kunović

Djevojka je bez ijedne mane, može se reći idealna mlada žena. Ona je personifikacija piščevih ideala temeljenih na idejama ilirizma. Svom silinom nastoji nacionalno osvijestiti svoje đake i u njima probuditi želju za znanjem, kako bi se što efikasnjie mogli oduprijeti snažnom nastojanju vlasti u mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske.
U svojim nastojanjima susreće se s puno otpora koji joj pružaju kolege na poslu, opsjednuti jedino vlastitim probitkom, pohlepom i egoizmom. No, Branka je nepokolebiva i ustrajna u provođenju svojih ideala. Probija se kroz život velikom upornošću i vlastitom sposobnošću. Njen trud biva nagrađen udajom za mladog, lijepog, bogatog i obrazovanog plemića.

Grof Belizar

Jedan je od pozitivnih likova pripovjetke. Zbog majke koja mrzi Hrvatsku zaboravio je čak i hrvatski jezik. Živi u Beču, a u Jalševo dolazi kad ga majka na prevaru želi oženiti pokvarenom plemkinjom. Zahvaljujući svojoj naobrazbi, uspije podići zapušteno imanje, a uz pomoć mjesnog župnika i Branke uči i hrvatski jezik. Iako bogat i plemenitog porijekla, ženi siromašnu učiteljicu.

- 21:46 - Komentiraj! (19) - Printaj! - Permalinkiraj!

nedjelja, 02.01.2005.

EMILE ZOLA: GERMINAL

1. BILJEŠKA O PISCU

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti, osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

2. TEMA

Nemogući životni i radni uvjeti u rudarskom naselju.

3. LIKOVI

Etjen, Katarina, otac Mae, Maeva žena, Žanlen, Rasener, Šaval

4. KRATKI SADRŽAJ

Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje, a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji - na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije - najstariji sin, Katarina - najstarija kći, Alzira - nešto mlađa, zatim Žanlen - jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku, osim Alzire, koja pomaže majci u kući jer je grbava, te Lenora, Anri i Estela, koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada vrlo mala - jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga, a i vrlo loših radnih uvjeta, radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena - mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim, štrajk ne uspijeva, unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu - tako i Maevi Alziru - već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.
Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom, ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom - Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije, još je i gori, dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice, kada popije i najmanju kap, pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim, na kraju, kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku, dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove, koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara, oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim, tada i sam vlasnik- gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen - najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama - mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako-tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad, a cilj štrajka nije postignut - radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim, u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.

5. LICA

Etjen - inteligentan mladić, energičan i poduzetan, ali se previše opija nenadanim uspjehom među ljudima, kao i idejama Internacionale, pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, no naposljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu, voli Katarinu

“Mogao je imati dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”



Katarina - hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka - jer “ni druge žene nisu ništa sretnije”.

“Bijela, blijeda lica uslijed malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih očiju sa zelenkastim odsjajem"



Otac Mae - razuman, vrijedan, pošten i miran radnik.


Maeva žena - vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka.


Žanlen - vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.


Rasener - stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan, ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena

“...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom”



Šaval - nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje

“Visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta (....)
Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.”



6. OPIS RUDNIKA

“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”


“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.”



- 17:41 - Komentiraj! (1) - Printaj! - Permalinkiraj!

EDGAR ALLAN POE: CRNI MAČAK

1. BILJEŠKA O PISCU

Rodio se 1809. Američki pripovjedač i lirik. Rado je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boježljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove priče nastale su pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme, te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvijema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840.) i "Pripovijesti" (1845). Kao pjesnik bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije pjesme su mu "Gavran" i "Annabel Lee".

2. TEMA

Postajući sve više rob alkohola, junak ove pripovijesti propada i fizički i psihički. U stanjima pijanstva on zlostavlja i svoju ženu i svog mezimca, crnog mačka, kojeg jednog dana, razdražen grizodušjem hladnokrvno i okrutno objesi.

Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorjela mu je kuća, a uza sve to, jos ga plaši prisutnost nekog jednookog crnog mačka, posve sličnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao živa uspomena na počinjeno zlodjelo.

3. MJESTO I VRIJEME RADNJE

Negdje u Americi, 19. st.

4. KRATKI SADRŽAJ

Djelo počinje kPoeovim opisom života svog junaka koji
voli životinje .On se rano oženio i imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina, dok nije počeo piti. U to vrijeme sve je životinje, osim Plutona, mučio. No, jedne večeri se vratio pijan kući i, nesvjestan samog sebe, mačku iskopao oko . Zbog toga je bio doista potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrt na granu od stabla .Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i kada je drugi dan došao vidjeti zgarište, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, pa je naš glavni junak pomislio da je to kazna za njegovo zlodjelo. Nakon tog događaja sve je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije ugledao na vrhu jedne bačve crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti , njegova je žena bila jako zadovoljna . Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo ovaj je imao bijelu mrlju na prsima. Neko vrijema se slagao s novim mačkom, ali odjednom mu se taj mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik stvari koju nije mogao podnijeti, oblik vješala. Puno puta mu se mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario, sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku .U tom trenutku je uhvatio sjekiru i htio ubiti mačka, ali je došla njegova žena i htjela ga je zaustaviti pa joj je sjekiru zabio u glavu. Tražio je mjesto gdje će sakriti leš, dolazile su mu mnoge ideje na pamet izabrao je zid u podrum, nadajući se da nitko neće primijetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti i bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla i kad su pregledali podrum. On je u želji da dokaže kako nije kriv pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci razbili, našli leš su njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.

5. LIKOVI

Glavni lik

Popustljive, čovječne čudi i nježna srca. Voli životinje:

“Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavom najraznolikijih mezimca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.”


Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.
Izravno govori o svojim osjećajima i stanjima duše, iako ponekad izgledaju pregrubi:

“Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.”



Pluton

Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:

"Pluton - to bijaše ime mačka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.”



Novi mačak

Potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primijetio da je, i ovaj mačak poput Plutona, lišen jednog oka, a ona je mrlja dobila svoj oblik:

“ Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti - bila je to sad, kažem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEŠALA! - oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina - oruđa samrtne muke i smrti!”



6. ZAKLJUČAK

Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. To mu je vrlo dobro uspijevalo jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koje mu nije nedostajalo. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

“Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.”


Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao crpio je iz duše.

"Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave , tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke, nego iz duše - da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda “

- 00:18 - Komentiraj! (10) - Printaj! - Permalinkiraj!

četvrtak, 30.12.2004.

FAREWELL

Lektire odoše na skijanje pa ih neće biti neko vrijeme :-)), pozdrav svima i sve najbolje u novoj godini!

P.S. Postojeće lektire će se vrtjeti svakodnevno isključivo radi uočenja na fresh listi, ne zavaravanja putnika namjernika.

- 23:13 - Komentiraj! (3) - Printaj! - Permalinkiraj!

utorak, 28.12.2004.

HOMER: ILIJADA

1. BILJEŠKA O PISCU

Tko je Homer? Na ovo pitanje ne može se pouzdano odgovoriti jer o Homeru nemamo vjerodostojnih podataka. Učeni ljudi ga smatraju ne samo najvećim starogrčkim pjesnikom, već i začetnikom europske književnosti, jer su djela koja su se sačuvala pod njegovim imenom starija od svih ostalih djela europske književnosti. On je svoju ličnost podredio svom umjetničkom cilju. Nije ovo usamljen slučaj u svjetskoj književnosti da je pjesnik nekog velikog književnog djela ostao nepoznat. Upravo je zbog toga mašta čitatelja stvarala o Homeru različite kombinacije. To je uzrok toga da se ne može sa sigurnošću utvrditi gdje i kad se Homer rodio, a ni to je li uopće postojao pjesnik s tim imenom.
Mnogi su gradovi polagali pravo na to da budu Homerova domovina. Kao što kažu poznati stihovi:

"Sedam se gradova takmi da rodno su mjesto Homera:
Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena."


Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju događaji i političke i trgovačke povijesti, a koji sežu u 7. st. pr. n. e., moglo bi se zaključiti da je Homer "vršnjak" tih događaja ili nešto mlađi od njih. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Po onome što legenda kaže, mogli bismo Homera usporediti s našim narodnim pjevačima koji su išli od mjesta do mjesta, pjevali pjesme o junacima i tako zarađivali za svoj kruh. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

2. SADRŽAJ

1. pjevanje

Radnja zapocinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kcer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svecenik Apolonov, moli Apolona za pomoc. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjecaju i vrac Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kcer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on, ljut na Ahileja, uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

“Ako, Zeuse o oce, med besmrtnicima tebi
Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:
Mojega sina pocasti, od ostalih koji je ljudi
Najkraceg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon
Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.
Nego otidi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,
Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci
Moga ne pocaste sina i dikom ne uzvise njega.”


Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga pocne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.

16. pjevanje

U 16. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to sprijecio, Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

“A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu
Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.
Svoje mi oružje na pleci daj, da se njime oružam,
Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’
Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”


Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na krece u napad, nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu, pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dode Hektor i ubije Patrokla.



18. pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To cuje njegova majka Tetida i dode utješiti sina, te mu kaže da ne krece u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer ce ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

“Stog ti pred koljena padam,
kratkovjecnom mojemu sinu,
Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,
Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopce
spucaju kruto,
I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni
Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži. ”


Hefest pristaje i pocinje kovati novo oružje. Te noci Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konacno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noc i Trojanci vjecaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noci svi vrate u grad, jer bi inace bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, vec su ostali vani.

24. pjevanje
U 22. pjevanju Ahilej pobijedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuce Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noci i ujutro se vraca u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomaci.

3. OSNOVNI MOTIV

Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretaci radnje.
Pocetni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

4. KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Ahilej je bio najveci grcki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obicno u grckoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), vec se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo cekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim rijecima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).
Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doci do punog izražaja.
Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagac Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.
Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u vecini situacija ipak postupa pošteno.
Hefest je bio Bog vatre i kovackog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.
Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.
Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majcinskoj ljubavi.
Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošcu je izazvao bijes boga Apolona i ustvari zapoceo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je ucinio.
Hektor je bio trojanski junak. Bio je prilicno svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najcvršce vjerovao - domovinu.
Patroklo je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.
Prijam je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše isticu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

5. STILSKA SREDSTVA

Poredbe, stalni pridjevi, epiteti

6. JEZIK I STIL

Jezik je potpuno arhaican s puno vrlo cudnih i krajnje nepoznatih rijeci, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-grckim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara.

7. MJESTO I VRIJEME RADNJE

Okolica grada Troje oko 12. st. pr. K.


8. DOŽIVLJAJ ILIJADE

Kao prakticnog covjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reci da me Ilijada iskreno oduševila. Cak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep vecinom se temelji na mržnji i ubijanju (povremeno se u knjizi spominje cak i klanje), a, iako je to, nažalost, stvarnost, nisam siguran da me to uzbuduje. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilicno su dosadni i vrlo razvuceni.
S druge strane, nije sve baš tako crno jer ipak se pojavljuje i tracak ljubavi, a to se najjasnije ocituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošcuje Prijama. Isto tako postoji i majcinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu.
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumacio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.

- 23:49 - Komentiraj! (11) - Printaj! - Permalinkiraj!

ponedjeljak, 27.12.2004.

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ: ANA KARENJINA

1. BILJEŠKA O PISCU

Ruski pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik, a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na europsku misao i kniževnost u završnici 19 i na početku 20 stoljeća. Umro je 20 studenog 1910.


2. VRIJEME I MJESTO RADNJE

Rusija, Petrograd, 70-te godine 19. st.


3. KRATKI SADRŽAJ (ali stvarno vrlo, vrlo, vrlo kratki)


Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti, te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti, ona ga je odbila, nadajući se da će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja, Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje. Vani stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju, Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvaća. Njihov brak je bio stabilan, iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala grof Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali grof je slijedi. Ana i Vronski viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj.

On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Vronski je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Vronski inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali ona to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u Srpsko-turski rat.

3. LICA

Ana Karenjina
Na početku knjige Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Slijedeći srce, Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveća krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne može ostvariti-da će ljubav trajati vječno.

“Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao, on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dotjerati.”



Aleksej Aleksandrovič Karenjin

Vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegova vjera slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.

Levin


Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

“Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buduću Rusiju.”

Kiti

Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrijednosti.

“ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”



......

- 21:49 - Komentiraj! (5) - Printaj! - Permalinkiraj!

ponedjeljak, 20.12.2004.

AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO

1. BILJEŠKA O PISCU

August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine u građanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.


2. KRATKI SADRŽAJ

August Šeona boravio je na seoskom imanju svoga prijatelja, gdje se upoznao s mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado čita, no pretežito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. No, August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se rano istaknuo svojom inteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku vrhunac životnog uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi život manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak, negoli loš svećenik. Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udanu, te mu ona priznaje ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka poučavanja mladog grofa, Lovro je želio nastaviti svoje školovanje, no nije dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom i kad mu se konačno život sredio, otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom djevojkom. Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao Anđeliju, o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u to nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.


3. LIKOVI

Lovro, August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija, Minka s obitelji....


4. KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Lovro

Tragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni uspon svršava tragedijom umjesto zasluženim trijumfom, često se javlja u našoj književnosti. On je prvi književni lik hrvatske književnosti koji je seljačkog podrijetla, a pokušava postati intelektualcem, za njegov udes kriva je okolina u kojoj se kreće i koja ga ne prihvaća.

“Po naglasku sudeći, bijaše pohrvaćeni Slovenac. Bio čovjek srednjeg stasa, koščast , širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć' bi uglasto, lice osuho, blijedo , u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, ali vrlo žacave.”


“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, ali apodiktički, preplićući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci- a toga je bilo zaonda dosta - šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek , da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega ”



Malvina

“U vlastelina bila ljepušna jedinica , crnooka i zlatokosa , bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini - tako bijaše joj ime-nad sve ino.”



Minka kakvu je vidio Lovro

“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke, a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavu o ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Lijepa je, mišljah u prvi mah.“



Istiniti opis Minke

"Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu ; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne , to nije rascvala ružica- to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se :- Šta ste zamukli ? - Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina"


- 22:11 - Komentiraj! (11) - Printaj! - Permalinkiraj!

utorak, 14.12.2004.

JOSIP KOZARAC: TENA

1.BILJEŠKA O PISCU

Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906.g. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovjedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata,1887.; Proletarci,1888.; Dona Ines,1895.; Tena,1894.). Ekonomske i socijalne probleme svog zavičaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali"(1889), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom"(1891).Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk), te niz kniževnih crtica i pjesama.

2. TEMA

Život slavonske žene

3. VRIJEME RADNJE

19. stoljeće

4. MJESTO RADNJE

Slavonija

5. VRSTA

Pripovjetka

6. LIKOVI

Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Beranek, Leon Jungman, Đorđe, Maruška, Joza Matijević, Ivka

7. KRATKI SADRŽAJ

Tena je mlada slavonska djevojka i polako postaje jedna od najljepših cura u selu. U 16. godini života umire joj majka i ona ostaje sama s ocem Jerkom. U to doba kraj njezinog sela bila je češka vojska, a u njoj je bio mladi vodnik Beranek. Tena se zaljubila u njega i prvi put u životu osjetila ljubav, no došla je zapovjed i Beranek je morao krenuti u Bosnu. Nakon Boranekovog odlaska, Tena je nosila crninu i povukla se u sebe. Nedugo zatim u selo je došao bogataš iz jedne pariške tvrtke, zvao se Leon Jungman. Kada je opazio Tenu, odmah mu se svidjela, ali Tena je i dalje bila povučena. Leon je organizirao primanja u svojoj velikoj i prostranoj kući, misleći da će Tena doći. Došle su sve seoske cure, ali Tena nije. Tada je Leon pričao s Teninim ocem Jerkom da pošalje Tenu na primanje. Jerko je uspio nagovoriti Tenu da ode na primanje i sam ju je otpratio do Leonove kuće. Na primanju sve su se cure nabacivale Leonu, ali on je samo gledao Tenu. Prišavši Teni, pokazao joj je svoju kuću. Tenu se dojmio sav taj raskoš i bila je očarana njime. Tena nije voljela Leona, ali bila je kod njega zato da osjeti čari luksuznog života. Leon je i dalje organizirao primanja, a na njima je svirao ciganin Đorđe. Iako je bio ciganin, on se Teni sviđao. Nakon izvjesnog vremena, Tena je prevarila Leona s Đorđom. Cijelo selo je ogovaralo Tenu i došao je glas do Leona. Leon je znao da ga Tena ne voli. Leon je dobio premještaj, a Tena je ostala bez luksuznog života. Pošto je Tena bila s Leonom, on je uzdržavao i njezina oca, a nakon Leonovog odlaska on je zapio sav novac, a kuća i zemljište su dani na dražbu zbog neplaćenog poreza. Tenu to nije zanimalo jer joj je ostalo puno haljina i novca od Leona. Nakon što je potrošila taj novac, morala je smisliti način kako će živjeti. Našla je Jozu Matijevića. Osvojila ga je na jednom plesu, a usto je bila i s Đorđom. Tako je živjela s dvojicom ljubavnika. Jozo je imao ženu Ivanku, ali za nju nije previše mario zato što je imao Tenu. Tena se doselila kod Joze i preuzela vlast u kući. Jozo bi znao često vikati na Ivanku, pa se ona žalila Teni i molila je za zaštitu. S vremenom Ivanka je postala prijateljica s Tenom. Kod Đorđa je bila još teža situacija, on je redovito tukao svoju ženu Marušku i maltretirao je. Sav novac koji je Đorđe zaradio, odlazio je Teni. U međuvremenu je Ivanka ostala trudna, a jedna ciganka je donijela Maruški veo koji je zaražen vodenim kozicama. Maruška je dala veo Teni i Tena se razboljela. Usto su ciganka i Maruška uvjerile Đorđa da je Maruška trudna. Tena je od bolesti dobila plikove po licu i više nije staroj Teni. Ivanka je rodila i nakon poroda se proljepšala , a kada je Jozo vidio Tenu onakvu, nije mu više stalo do nje. Tada se pojavio Đorđev navodni sin i on više nije htio uzdržavati Tenu. Nakon što se oporavila, Tena više nije bila ona stara, postala je starija. Nakon završetka rata češki vojnici su se vratiili u selo da bi otkupili zemlju i tu se nastanili. Kada je Beranek vidio da je na prodaju Tenina kuća i zemljište za vrlo malo novac, odmah je dao polog. On se radovao ponovnom susretu s Tenom iako je strepio hoće ga Tena primiti pošto je u ratu ostao bez desne ruke. Njihov susret nije bio sretno sjedinjenje nakon drugog vremena. Beranek je ostao na imanju s Tenom da iznova podigne zapuštena polja i pruži mlađem pokoljenju ljepši život.

8. LIKOVI

Tena

U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama što je selo ogovara, zapravo, moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.

Beranek

Mladi vodnik u Češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu i na kraju rata se vraća Teni i s njom provodi ostatak svog života.

Leon

Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput da ne bude sam spetlja se s Tenom. Bio je mlad, ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjaste puti, guste, tamne kose, a plavih brkova.

Đorđe

Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče je, maltretira, ponižava.

Jozo

Želio se oženiti Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi.

Ivanka

Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti podložna njoj. Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.

Maruška

Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobiva muža.

9. PSIHOLOŠKA ANALIZA TENE

Kroz pripovjetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu predodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom.

"A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišući ružinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorđe, jer ona nije više znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjećala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga."


"U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i života nastala je nova tvorba, njena čuvstva počela su se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik činio se njojzi sada puno prirodniji od onoga kada je jednoga vodnika ljubila."

- 20:30 - Komentiraj! (8) - Printaj! - Permalinkiraj!

petak, 10.12.2004.

NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ: KABANICA

1. BILJEŠKA O PISCU

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno-društvene prilike.
Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta. Dok mu se majka brinula o odgoju djece.
Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu.
Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski - pjesnik romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.
Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852.
Svoj prvi književni pokušaj, “Hans Kihelgarten”, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.
Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik.
Svoju prvu zbirku pripovijedaka, “Večeri na zaselku kraj Dikonjke”, nije napisao realistički nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, “Mirgorod” i “Arabeske”.
Pripovijetke: “Soročinski sajam”, “Utopljenica”, “Noć uoći Božića”, “Začarano mjesto”, “Nevski prospekt”, “Ludokovi zapisi”, “Portret”, “Kočija”, “Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović” i najvažnija “Kabanica”.
Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije “Ženidba” i “Revizor”, roman poema “Mrtve duše” i povijesni roman “Taras Bulja”.
Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato treba smatrati Gogolja “ocem ruske prozne književnost” kao što se Puškin smatra “ocem ruske poezije”.



2. KRATKI SADRŽAJ

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve slijedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promijeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obraćao pažnju na svoje odijevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.

“Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “

On na to nije obraćao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da je nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše, imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove hlače, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagradu na poslu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći. Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rjeđe će davati pralji prati rublje da se ne podere…
I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito s Petrovičem posjećivao trgovine s postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakoćom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto četrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao sašiti kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja.
Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao s novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da časti sve zbog Akakijeve nove kabanice.
Akaki se tada, navečer, u kući onog časnika, prvi put uključio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i otela mu kabanicu, ostavivši ga ošamućenoga na podu.
Kad se osvijestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici, no on mu nije htio pomoći. Čuvši što mu se dogodilo. gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je Važnoj Osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No, u to je vrijeme Važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on Važna Osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio, počeo se derati i grditi ga. Akakije je, silno prestrašen, pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:

“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije. ”

No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime, nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao s krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu Važne Osobe:

“Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi se htio zauzeti za moju, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoju!”



3. LICA

AKAKIJE AKAKIJEVIČ

Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:

“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on se uvijek mogao vidjeti na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;”

Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odijevanju:

“Uopće nije mislio o svome odijevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio se baš neobično dugim. ”


Nije prepuštao nikakvim užicima:

“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?”


“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječi koje nemaju baš nikakvog značenja. ”

PETROVIČ

Bivši kmet, postao krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre čudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.

“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala."


VAŽNA OSOBA

Viši policijski general kojemu se obratio za pomoć Akakije. Volio se praviti važan:

“Najzad, ta osoba nastojala je uzdignuti svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim, nije joj se smio obratiti direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te Važne Osobe. ”

Bio je dobre duše, samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina, volio se razbacivati riječima:

“- Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama? Shvaćate li vi to, shvaćate li?- pitam ja vas. ”


4. ZAKLJUČAK
Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se ne bi nitko ugledao.
U čitatelja istovremeno izaziva sažaljenje prema poniženom i uvrijeđenom Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline.
Osim humora, karakteristično je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovjedanju. S malo riječi uspijeva predočiti čitatelju i stanje unutar likova i stanje u okolišu.
Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savjest koja spašava čovjeka.

- 11:20 - Komentiraj! (7) - Printaj! - Permalinkiraj!

srijeda, 08.12.2004.

ERNEST HEMINGWAY: STARAC I MORE


1.BILJEŠKA O PISCU

Ernest Hemingway je poznati americki pripovjedac ovog stoljeca. Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istaknuo romanom o I. svj. ratu “Zbogom, oružje”, romanom o španjolskome gradanskom ratu “Kome zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela su romani “I sunce se ponovo rada”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”, “Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA

Tema ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA

Možemo reci da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o covjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjaceg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POCETAK:

U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a takoder i malog djecaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo nacin starcevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose medu ljudima, tj. starca i ostalih mještana.




ZAPLET:

U zapletu se pocinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i djecak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naide na ribu, mnogo vecu nego što je i pomislio. Vec na pocetku je svjestan da ce imati puno muke i posla da je savlada.




VRHUNAC:

Starac, camac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeca dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraca se polako ploveci prema obali i razmišljajuci kako borba nije završila i kako ce ga sada poceti napadati more. I doista, tek tada pocinje prava borba za opstanak : borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraca kuci dotucen, a na neki nacin i poražen.

RASPLET:

Suprotno njegovom osjecaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeca poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog covjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreci protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujuci kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jacinom i velicinom, uzbuden je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jacim. Starac je primjer covjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“Bori se", rece on. "Borit cu se dok ne umrem." Ali, sada, u noci bez tracka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra ucini mu se da je vec možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je osjetiti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leda na dasku, siguran da nije mrtav. Leda su mu to potvrdila.”

citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je? Ili je onda još veci?”

citat, str.82

“Vec se citav sat smrkavalo starcu pred ocima, a znoj mu je pekao oci i opekotinu iznad ociju na celu. Nije se plašio svjetalaca koja su mu igrala pred ocima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlacenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”

citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potjece iz siromašne obitelji, i sam je siromašan, što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuce.

“Starac je bio tanak i suh, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca s površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica, a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlacenja konopaca s teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim ociju, izgledalo staro, a oci su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.”

citat, str. 13

“Koliba je bila sagradena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane "guano", i u njoj se nalazio krevet, stol, stolice, kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od prešanog, isprepletenog lišća žilavog guana visjela je slika svetog Isusovog srca u boji, kao i slika Gospe od Kobre.”

citat, str. 18

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag djecak Manolin, a može se reci da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za djecaka Manolina, želi ga poucavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Djecaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraca svojim malim camcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupcad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”

citat, str. 13

“Djecak vidje da starac diše i onda ugleda starceve ruke i poce plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeci.”

citat, str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu izmedu starca i ribe. Taj dio nosi simboliku citave pripovjetke, jer nam predocava težinu i bespoštednost borbe covjeka za opstanak. Zato u tom djelu dolazi do izražaja starceve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike vidjeti mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna, privezan je za najvecu ribu koju je ikada vidio, vecu od svih koju je ikada cuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrcena kao kandže u orla.”

citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“Ipak cu je ubiti", rece on. "U svoj njenoj velicini i slavi." Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazat cu joj što sve jedan covjek može uciniti i izdržati.”

citat, str. 54

3.Suosjecanje zbog ubijanja

“Riba je takoder moj prijatelj", rece glasno. "Takvu ribu nisam nikada vidio niti cuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”

citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što za jesti, no odlucnost da je ubije ni za casak ne popusti, usprkos tome što ju je žalio. Koliko ce ona ljudi nahraniti! Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu? Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada covjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”

citat, str.61

“Ubit ceš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to. Nikad nisam vidio vece, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dodi i ubij me. Svejedno mi je tko ce koga ubiti.”

citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Vec se citav sat smrkavalo starcu pred ocima, a znoj mu je pekao oci i opekotinu iznad ociju na celu. Nije se plašio svjetalaca koji su mu igrali pred ocima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlacenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”

citat, str.69

5.Pobožnost

“Nisam pobožan", rece on. Ali, izgovorit cu deset "Ocenaša" i "Zdravo, Marijo" samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otici cu na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”

citat, str.53

7.METAFORICNOST

Metaforicnost ove pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošcu i mudrošcu. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogucnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simbolicnost je u prikazu borbe covjeka i prirode. Riba je bila fizicki jaka, ali covjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom covjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki nacin i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)

Ova pripovjetka E. Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se covjek susrece u životu. Takoder je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upecatljivosti price. Okosnica je covjekova hrabrost i ustrojnost i zato ovu pricu treba svakako procitati i pamtiti.

“Ali covjek nije stvoren za poraze<<, rece on. >>Covjek može biti uništen, ali ne i pobijeden."

citat,str. 80

- 19:10 - Komentiraj! (48) - Printaj! - Permalinkiraj!

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se